Zašto gender sensitive programi oporavka za žene ovisnice?

Odnos između muškaraca i žena u populaciji ovisnika je 1:4 u cijeloj Europi, a odnos između muškaraca i žena u liječenju i rehabilitacijskim tretmanima je 1:5 (The European Drug Report 2017: Trends and Developments, published by the Lisbon based European Monitoring Centre for Drugs and Drug Addiction (EMCDDA).

Najveća razlika u odnosu muškaraca i žena prisutna je u liječenju i tretmanima opijatske ovisnosti. Da isti nije reprezentativan za procjene korištenja droga i ovisnosti općenito pokazuje i podatak da je u području patološkog kockanja odnos muškaraca i žena 2:1. Žene kasnije započinju s kockanjem, ali brže dostižu problematične razine kockanja (Potenza et al., 2001; Tavares et al., 2001. prema https://www.psicoterapiascientifica.it/dipendenza-da-gioco/. ).                  

Sličan odnos je i u području korištenja sve raširenijih metamfetamina. Recentniji epidemiološki podaci ukazuju na sve veće smanjenje razlika između muškaraca i žena u korištenju droga, osobito među mladim učenicima i studentima (EMCDDA, https://www.emcdda.europa.eu/publications/mini-guides/women-and-drugs-health-and-social-responses_en#section3 .

 Istraživanja pokazuju da se od muškaraca žene razlikuju i prema razlozima zbog kojih započinju s drogiranjem i po vrstama psihoaktivnih tvari koje koriste. Sklonije su zlouporabi legalnih lijekova u nemedicinske svrhe (trankvilanti, sedativi, amfetamini), a kao motivaciju za korištenje psihoaktivnih tvari češće navode suočavanje sa stresnim životnim događajima dok je kod muškaraca zabava i transgresivnost.

Žene ovisnice pate od anksiozno-depresivnih sindroma, poremećaja osobnosti (histrionski i borderline) i poremećaja prehrane, dok muškarci u većem broju imaju poremećaje u ponašanju, te antisocijalni i pasivno-agresivni poremećaj osobnosti.

S obzirom na nesrazmjer broja žena koje koriste droge i broja onih koje se javljaju na liječenje i tretmane, Lacatena diskutira probleme u dostupnosti servisa za pomoć ženama ili u njihovoj primjerenosti potrebama ženske ovisničke populacije.

Da bolest može imati rodnu dimenziju pokazala je još 1991. godine kardiologinja Bernardine Healy, u članku objavljenom u  New England Journal of Medicine opisujući diskriminacijsko ponašanje u odnosu na žene u svojoj subspecijalizaciji. Fenomen neprepoznavanja znakova infarkta kod žena radi razlika u odnosu na znakove infarkta kod muškaraca nazvala je  “Yentl Syndrome”. Ova “perceptivna greška” odnijela je brojne živote žena koji su mogli biti spašeni da su pravovremeno dijagnosticirani.

Posebnosti razvoja ovisnosti kod žena danas ima i svoje ime. Naziva se “telescoping”. Iako u manjini u odnosu na muškarce, žene ovisnice imaju kompleksnije probleme koje treba uzeti u obzir u liječenju i psihosocijalnom tretmanu. Razlike su  na biološkoj, psihološkoj i socijalnoj razini.

Žene postaju brže ovisne od muškaraca,  imaju veću osjetljivost na virusne infekcije koje se prenose krvlju, doživljavaju teži apstinencijski sindrom. Pokazuju veće razine depresije i anksioznosti, premorbidno i tijekom života u ovisnosti doživljavaju više traumatskih iskustava povezanih sa seksualnim zlostavljanjem i nasiljem. Od društva su dvostruko stigmatizirane radi ovisnosti, ali i radi neispunjavanja očekivanih društvenih uloga majki i skrbnica, te su posljedično više podložne samostigmatizaciji i začaranim krugovima “samoispunjavajućih proročanstava” s njom povezanih. Socijalna nejednakost koja se ogleda u većoj nezaposlenosti i manjim prihodima također mogu biti prepreke ulasku u liječenje i psihosocijalne programe, kao i druge životne okolnosti kao što su manja društvena podrška (dolaze većinom iz disfunkcionalnih obitelji, imaju u većoj mjeri partnere ovisnike), češće žive s djecom koju nemaju kome povjeriti na skrb. Sve navedeno može biti prepreka za započinjanje liječenja i psihosocijalnih tretmana i ostanak u njima.

Još se od heroinske epidemije u 80-tim godinama na internacionalnoj razini ukazivalo na potrebu većeg senzibiliteta na potrebe žena u liječenju i psihosocijalnom tretmanu ovisnosti, što nije naišlo na značajniji odaziv u praksi. Prekretnicu predstavlja izvještaj INCB-a ( International Narcotics Control Board), nezavisnog tijela koje pripada Ekonomskom i socijalnom vijeću Ujedinjenih naroda koje je uputilo zahtjev vladama zemalja članica 2.ožujka 2017.godine da učine više kako bi zaštitili žene od uporabe i trgovine drogama jer ih postojeće socijalne politike ne zaštićuju u dovoljnoj mjeri.

Neravnoteža između muškaraca i žena u liječenju i tretmanima ovisnosti, prema ovom tijelu, rezultat je brojnih sistemskih barijera sadržanih u postojećim socijalnim politikama:strukturalnih, socijalnih, kulturalnih i osobnih.

Podaci koje je prikupila Služba za patološke ovisnosti ASL iz Taranta u periodu od 2008.do 2017. godine potvrđuju nalaze drugih istraživanja o neadekvatnosti postojećih tretmana za žene ovisnice.

 U uzorku od 62 žene koje su upućivali u terapijske zajednice, 47% se “izgubilo”, odnosno nije se više pojavilo niti u liječenju niti u tretmanu. U ukupnom uzorku 58% žena je imalo djecu. Prosječna dob bila je 38 godina. Od 62 žene upućene u tretman 15 ih je tretman i završilo, a u toj grupi 80% žena ima djecu.

Služba za patološke ovisnosti ASL Taranto ispitivala je i ponašanja žena ovisnica povezana s očuvanjem zdravlja. Od 35 ispitanica prosječne dobi 40,2 godine koje su anonimno ispunjavale upitnik, nešto više od jedne četvrtine  nikad nije napravilo PaP test, 60% uzorka nije bilo na mamografiji, a 37% njih nije bilo na ginekološkom pregledu više od 3 godine. U visokom postotku (88,5%) ispitanice izjavljuju da bi iste pretrage napravile kad bi im bile organizirane od strane Službe za patološke ovisnosti (Lacatena, https://www.federserd.it/files/mission/09_Mission53_Lacatena.pdf)  

Zaključak ovog i mnogih drugih istraživanja je da uspjeh u obuhvatu i zadržavanju u liječenju i psihosocijalnim tretmanima žena ovisnica ovisi o tome koliko su ovi servisi dostupni i u kojoj mjeri se žene u njima osjećaju prihvaćeno i nestigmatizirano. U zdravstvenoj skrbi, kako pokazuje primjer iz Taranta, bilo bi dovoljno ponuditi logistički drugačija rješenja kao što je organizacija skrbi o reproduktivnom zdravlju žena ovisnica od strane zdravstvene službe za prevenciju i liječenje ovisnosti kako bi se ova značajno poboljšala. Tretman žena s problemima patološke ovisnosti zahtjeva multidisciplinarne intervencije na puno razina  i suradnju različitih zdravstvenih i socijalnih servisa.

Podijeli ovaj post

Vezani članci