Jeste li ikad zagrlili ovisnicu?

“Jeste li ikad zagrlili ovisnicu?

Majušna je.

Riskirate da se izgubi u vašem zagrljaju ili da je terapeutski  doista osvojite” (Donne e tossicodipendenza. Quando la patologia è di altro genere… Anna Paola Lacatena*)”

U svom znanstvenom članku Anna Paola Lacatena, sociologinja u Odjelu za patološke ovisnosti ASL iz Taranta (Italija) diskutira i potkrepljuje podacima istraživanja vlastite zdravstvene službe  nedovoljnu prisutnost žena ovisnica u servisima i službama za liječenje, pomoć i tretman.

U periodu od 2008. do 2017. godine  ova je služba pratila kroz proces oporavka 62 žene prosječne dobi 38 godina. 58% uzorka bile su majke. Od ukupnog broja žena upućenih u strukture terapijsko-rehabilitacijskog i pedagoško-rehabilitacijskog karaktera samo je 24% završilo ove programe. U grupi žena s problemom ovisnosti o alkoholu postotak završavanja programa bio je najviši 38,4%, a u grupi opijatskih ovisnica samo 19%. Od 15 žena koje su završile rehabilitacijske programe 80% su bile majke.

Osim niskog postotka žena koje uspijevaju finalizirati rehabilitacijske programe, Lacatena upozorava i na visoki postotak pacijentica njene službe koji odustane od liječenja i rehabilitacije na način da im se izgubi svaki trag (47%).

Nije dovoljno da usluge postoje niti je dovoljno da se dijagnosticiraju poremećaji od kojih žene ovisnice pate. Kao u basni o liji i rodi koje su se međusobno zvale na ručak  serviran tako da ga ona druga nije mogla pojesti, Lacatena ukazuje na važnost kreiranja odgovarajućih ambijenata i odnosa u službama koje se bave ženama s problemima ovisnosti. Ambijenti u kojem se osjećaju dobrodošle, nestigmatizirane, u kojem se potiče njihova autonomija kako osobna tako i ekonomska, u kojem pravila nisu rigidna do mjere da ugrožavaju njihovu individualizaciju i samostalnost. Poruka koju ovi ambijenti šalju korisnicama je da nisu nevidljive, da postoje, da ih se vidi, da se vodi računa o njihovim problemima i da mogu računati na one koji se o njima brinu.

Intervencije u odnosu na žene ovisnice trebaju obuhvatiti različite dimenzije njihovog života od učenja različitih vještina uključujući životne vještine do motivacijskih intervencija i poticanja otvorenosti za promjenu i suočavanje sa drugima,te dijeljenja vlastite životne priče. No, kako kaže Lacatena, to nije nešto što se može napisati na letku. U rekonstrukciji vlastitog identiteta prema ženskim modelima koji se priklanjaju ideji zdravlja i blagostanja, ali i  sposobnosti uspostavljanja odnosa sa zdravijim partnerima, osobe koje rade s ovisnicama moraju biti u stanju zadobiti njihovo povjerenje i proći zajedno s njima kroz traumatske događaje koji su duboko označile njihov odnos prema sebi. Ciljevi na kojima treba raditi su napuštanje ideje da je biti žena nešto što ne vrijedi, bajkovitih ideala na temu partnerskih odnosa, neodgovornosti u odnosu na vlastito zdravlje i dobrobit, razumijevanje etapa koje obilježavaju živote svake žene bilo da se radi o onima koje koriste droge ili onima koje je ne koriste.

Za ovakav rad potrebna je kompleksna multidisciplinarna obuka uz osobnu motivaciju koja će teškoće i rizike pretvoriti u izazove. Teško će bilo kakva intervencija uspjeti bez prvotno uspostavljenog značajnog odnosa sa ženom u tretmanu. Stručnjak, osobito ako je u pitanju žena mora se odreći svoje “sigurne udaljenosti” i uvjerenja da sa svojom korisnicom ili pacijenticom nema ništa zajedničko. Terapijsko partnerstvo gradi se postupno od inicijalnog toplog prihvaćanja bez pretjeranog inzistiranja na normativnosti i rigidnim pravilima, baziranog na svakodnevnim malim potrebama, što će tek u nekom budućem momentu dati vidljive rezultate u području konzumacije ali će stvoriti prerogative za povratak samopoštovanja i osjećaja vlastite vrijednosti kao pokretača procesa promjene.

Jeste li ikada zagrlili ovisnicu? provokativno zapitkuje Lacatena svoje kolege i poziva ih da preispitaju svoje stavove i osjećaje i napuste polje u kojem djeluju ako to nisu u stanju.

https://www.federserd.it/files/mission/09_Mission53_Lacatena.pdf

Prijevod i obrada: Sanja Filipović, dipl.psih.,prof.

Podijeli ovaj post

Vezani članci